15. 03. 2018.

Koliko nas koštaju studenti bez radnog iskustva?

Autor

Inžinjeri poljoprivede koji ne mogu prepoznati bolesti biljaka, vaspitači koji nikada nisu radili sa djecom, doktori koji ne znaju postaviti dijagnozu su, nažalost, slika i prilika našeg društva i posljedica onoga što se radi, odnosno ne radi na polju obrazovanja. Studenti koji završe fakultet na nekom od Univerziteta u Bosni i Hercegovini raspolažu teorijskim, ali ne i praktičnim znanjima koja bi im mogla koristiti prilikom pronalaženja posla, pa su poslodavci prisiljeni su da za buduće zaposlenike organizuju obuke na kojima će naučiti osnove koju su trebali dobiti školovanjem.

Činjenica da je na svim Univerzitetima u Bosni i Hercegovini u akademsku 2017/2018 godinu upisan rekordno mali broj studenata je zabrinjavajuća, ali i najbolji pokazatelj situacije u kojoj se trenutno nalazi visokoškolsko obrazovanje u našoj zemlji. Ono što je takođe zabrinjavajuće jeste kvalitet obrazovanja i znanja koje se prenosi mladim ljudima. Zbog neusaglašenog sistema obrazovanja sa zahtjevima i potrebama tržišta rada, mladi ljudi i nakon završenog  fakulteta nemaju potrebna praktična znanja kojima bi bili konkurentni na tržištu rada. Većina poslodavaca tvrdi da su mladi visokoobrazovani ljudi nesposobni i nespremni za izazove posla koji namjeravaju raditi.

Dobrila Moćević, izvršna direktorica agencije za odnose sa javnošću Prime Communications smatra da mladi danas više nego ikada imaju priliku da napreduju i steknu dragocjena iskustva na poljima koja ih zanimaju i za koja su se školovali.

„Ono u što sam sigurna je činjenica da, više nego ikad, mladi imaju priliku da se spreme za tržište rada jer su se poslodavci, uključujući nas, već nekoliko godina unazad počeli ozbiljno baviti ulaganjem u buduću radnu snagu i pripremanjem mladih za tržište rada. Brojni drugi programi i prakse promovisane su tokom poslednjih godina i to je sjajna prilika koju zgrabe oni koji su svjesni da im praksa treba i da je svako iskustvo korisno. Neiskustvo se podrazumijeva, a nezainteresovanost nema opravdanje“, tvrdi Moćević.

Slično mišljenje ima i Faris Biogradlić iz marketing agencije Paradox. Prema njegovim tvrdnjama, najveći problem mladih nije nedostatak znanja ili stručnosti već nezainteresovanost, pasivnost i manjak motivacije.

„Najveći problem jeste taj misaoni proces koji nam je nametnut. Puno nezaposlenih, loša politika  pa većina mladih osoba stvori iluziju kako je nemoguće naći posao. To rezultira manjkom motivacije i manjkom želje za uspjehom. Najbitnije je ostati motiviran, biti gladan, maknuti predrasude i ne odustajati nakon što se pošalje jedan-dva CV-a“, tvrdi Biogradlić i dodaje da su i prevelika očekivanja mladih prilikom zapošljavanja jedan od razloga zbog kojih oni gube motivaciju i zainteresovanost.

„Poslodavci ne bi trebali očekivati da jedna mlada osoba koja je tek završila fakultet, radi sve na istom nivou kao zaposlenik koji je tu već nekoliko godina. Po meni je bitnije da se gleda dugoročno i da se ulaže u educiranje novih zaposlenih. Najbitnije je da osoba pokazuje želju za sticanjem novih znanja i da pokazuje volju za radom. Svi u Paradoxu su mladi i većina nije imala doticaja u životu sa digitalnim marketingom. Ali kroz nekoliko mjeseci konstantnog treninga i rada – rezultati su vidljivi“, pojasnio je on.

Zbog zastarjelog plana i programa na gotovo svim Univerzitetima u Bosni i Hercegovini, profesije koje su dinamične i relativno nove na ovim područjima ne mogu pronaći adekvatne radnike, pa poslodavci organizuju obuke na kojima buduće radnike uče stvarima koje bi, da je boljeg nastavnog plana i programa, već znali.

„Da su učili te stvari na fakultetu, ne bi bilo potrebe da ih ponovo uče na poslu. Barem u našoj industriji, osim nekih osnova koje predstavljaju 10% potrebnog znanja za uspješan rad, nove osobe moraju naučiti mnoštvo stvari za koje nikad nisu čuli na fakultetu. Tačnu brojku koliko novca izgubimo tokom njihove obuke ne znam, ali mogu Vam reći da taj period traje minimalno 3 mjeseca“, tvrdi Biogradlić.

Obaveza svih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini je da, između ostalog, svojim studentima omoguće i sticanje praktičnih znanja. Međutim, smjernice o praksi imamo samo na papiru. U stvarnosti, veoma mali broj studenata stekne praktična znanja i iskustva. Mnogi fakulteti svojim studentima omogućavaju obavljanje prakse, mnogi čak i pronađu mjesta gdje će je studenti obavljati ali tu njihova nadležnost prestaje. U mnogim slučajevima, studenti za vrijeme trajanja prakse ne rade ništa konkretno, a poslodavac im samo na kraju izda pro forme potvrdu o uspješno obavljenoj praksi. Isti taj student, nakon završetka fakulteta kreće tražiti zaposlenje bez bilo kakve slike o tome šta ga na radnom mjestu očekuje i koji su radni zadaci koje bi svakodnevno trebao obavljati.

„Naš sistem obrazovanja je odavno takav, a promjenu načina na koji funkcioniše čekamo dugo. Ono što mene više brine jeste način razmišljanja koji su usvojile mlade generacije, a koji se zasniva na nekoliko pogubnih stajališta i teza: učim da ne bih morao da radim – provobitno se to odnosilo na fizičke poslove ali se u nekom trenutku prevorilo u sveopštu apatiju i nezainteresovanost; ja sam se školovao/školovala, ne može mi on/ona naređivati…; a šta dobijem kad uradim tu praksu? Mogu li dobiti potvrdu o praksi kod vas? Može, kad je odradiš. Obrazovni sistem treba reformisati i nema smisla bježati od toga ali veći problem je trenutno naše stanje svijesti o nedostacima sistema, uopšte ne razumijevajući da i mi jesmo sistem. Samo nikako da preuzmemo svoj dio odgovornosti“,  govori  Moćević, te dodaje kako problem našeg obrazovnog sistema leži u činjenici da mlade ljude ne školujemo za  nešto konkretno već im dajemo znanja od kojih će kasnije imati malo koristi.

„Najčešće se mladi nisu se školovali za nešto posebno, osim ako govorimo o doktorima, arhitektama i sličnim profesijama. Na isti način kako je u ovim profesijama potrebno specijalizirati znanje, vjerujem da treba imati isti pristup i ostalim oblastima i industrijama. Ponekad je to period od dva – tri mjeseca, ponekad godina, ali nikad to ne bih nazvala gubljenjem novca nego ulaganjem. Praksa, pripravnički, volontiranje – brojni su načini da se dopune znanja i poveća zapošljivost mladih osoba. Učenja, slušanja i preuzimanja iskustava nikad ne može biti suviše. Ulaganje u zaposlene je stalan proces“, ističe Moćević.

Država koja obrazovanje zasniva na zastarjelim programima, mladi koji su nezainteresovani i demotivisani, poslodavci koji nekada nisu ni zainteresovani da mladima, dok su još na fakultetu obezbijede praksu, društvo koje posmatra degradaciju i ne poduzima ništa da to stanje promijeni i poboljša.. Krivica leži na svima. A dok posmatramo ovakvu situaciju i ništa ne radimo da je i promijenimo, mladi odlaze i svoju sreću traže na drugim, boljim mjestima.

Ipak, da još uvijek postoji nada ali i oni koji su prepoznali ovaj problem i koji su započeli borbu na dugom putu koji predstoji, pokazuje i primjer projekta Akademac koji je pokrenut kako bi se unaprijedio kvalitet visokog obrazovanja. Prema riječima Farisa Biogradlića, znanje je moć a pronalazak načina poboljšanja sistema obrazovanja bi značio samo jedno – napredak zemlje i cjelokupnog društva.  Sa tim se slaže i Dobrila Moćević te tvrdi da  svako napredno društvo ulaže u znanje i kontinuitetnim radom na tom polju postiže korist za sve.

„ Korigovati ono što je zastarjelo, uvesti sve one sisteme i metode koje se uveliko koriste u poslovnim praksama, učiniti obrazovanje interaktivnijim, ali i obavezati mlade da daju svoj doprinos naprednijem sistemu obrazovanja kroz praktične vježbe, njihov lični angažman i preuzimanje odgovornosti za svoju budućnost“, zaključuje Moćević.

Objavljeno u KAMPANJE