15. 03. 2018.

Praksa je uvijek najbolja škola?

Autor

Iako je u današnjem internetiziranom dobu znanje dostupnije nego ikada prije, činjenica je da je znanje danas više nego ikada postalo kapital koji se ne koristi. Razlog za to je nastavak dominacije formalnog obrazovanja u odnosu na obrazovanje kroz praksu.

Formalno obrazovanje se tradicionalno smatra za primarnog proizvođača i prenosioca novih znanja, uglavnom kroz teoretsko učenje u školama i fakultetima. Ova znanja obično se nazivaju „nauka“ i tradicionalno se razlikuju od više primjenjivog ili komercijalnog znanja koja generišu tržišno orjentirana preduzeća. Formalno obrazovanje se prije svega temelji na principu da znanja ne bi trebala da budu prisvojena od bilo kog pojedinačnog člana ili grupe u društvu, te bi trebalo da budu široko distribuirana. Zbog ovoga, veći dio znanja smatra se za „javno dobro“, koje treba dijeliti u cilju povećanja društvene koristi. To je razlog zbog kojeg je osnovno, a sve više i srednje obrazovanje postalo obavezno u većini država svijeta.

S druge strane, privatni sektor usmjeren na stvaranje i primjenu novih znanja u funkciji rješavanja konkretnih problema, koji u konačnici imaju imaju cilj ostvarivanje profita. Preduzeća ovaj cilj najčešće ostvaruju kroz odjel “Istraživanja i razvoja” (R&D), gdje generiraju nova znanja i dijele ga sa ograničenim brojem ljudi, a najčešći naziv za ovo je “tehnologija”.

Nekada strogo odvojeni, nauka i tehnologija su danas sve više upućene jedna na drugu. Čak šta više, saradnja između privrede i obrazovnih institucija u razvijenim zemljama odavno nije novost, te raste sa stepenom razvijenosti države. Također, zanimljivo je da se u državama sa razvijenom tržišnom ekonomijom, istraživačke institucije i univerziteti, kao tradicionalna baza za kreiranje znanja, sve manje smatraju dominantinim faktorom u proizvodnji naučnog i tehnološkog znanja. Razlog za to je što konkretna praktična dostignuća u privatnom sektoru koriste manje naučnih inputa nego prije, dok su tehnološka riješenja s druge strane sve više, produktivni izvor za kreiranje novih teorijskih pitanja i odgovora.

Činjenica je da je učenje postalo izuzetno važno u određivanju sudbine pojedinca, preduzeća i nacionalnih ekonomija. To je razlog zbog kojeg sve više ljudi završava fakultete i na taj način stiče teorijsko znanje o određenoj oblasti. Međutim, aktivnosti kao što su stažiranje, programi mentorstva, treninzi, neformalne edukacije, te razmjena znanja, također predstavljaju oblike sticanja i što je još važnije – primjene znanja.

Generalno, sve inovativne metode učenja usmjerene su na dva ključna aspekta: teoriju i praksu.

Na bazi toga postoje dva sistema obrazovanja: „sekvencijalni“ i „dualni“. Sekvencijalni, koji podrazumjeva klasično obrazovanje u školama i fakultetima, bez prakse, nakon kojeg učenici/studenti traže zaposlenje, gdje im poslodavac osigurava praktično obučavanje za uspješno obavljanje posla.  Navedeni sistem obrazovanja je dominantan u Bosni i Hercegovini i drugim tranzicijskim državama.

S druge strane, dualno obrazovanje pored teorijskog podrazumijeva i praktični dio učenja, koji se odvija u  preduzećima, gdje stečeno teorijsko znanje primjenju  na specifičnim radnim zadacima u rješavanju konkretnih problema. Koncept dualnog obrazovanja podrazumijeva da učenici istovremeno pohađaju teorijsku nastavu i rade u preduzećima. Nakon završenog obrazovanja, poslodavac najčešće prima najbolje „praktikante“ u stalni radni odnos, jer su već obučeni za određeni dio posla.

Iako se ovo za naše uslove čini kao nešto revolucionarno i inovativno, činjenica je da ovakav sistem obrazovanja već dugo postoji u razvijenim državama, a najuspješnija primjena ovog modela je u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj. Također, sličan model je bio aktuelan u toku socijalističke Jugoslavije kada su se strukovne škole zvale „Škole učenika u privredi“ (ŠUP) gdje se praktični dio nastave odvijao se u državnim preduzećima, a teorijski u večernji školama.

Također, vrlo važna je tzv. “akademska mobilnost” koja se odnosi na razmjenu studenata ili nastavnika između visokoškolskih ustanova i primarno se odnosi na međunarodnu mobilnost, odnosno na studiranje izvan matične države. Međutim, vrlo je važno da se “akademska mobilnost” u Evropskoj uniji, osim na studiranje odnosi i na boravak u nekoj drugoj državi radi radne prakse ili dodatne praktične edukacije u kontekstu cjeloživotnog učenja. Studiranje na evropskim fakultetima, a što je još važnije pohađanje studentske prakse u evropskim institucijama i preduzećima, obogaćuje život studenata u akademskom i profesionalnom smislu, te im omogućava da budu spremni za tržište rada. Univerziteti u BiH gotovo preko deset godina učestvuju u evropskim programima za studentsku razmjenu i mobilnost, ali su te mogućnosti i dalje minimalno iskorištene. Po rezultatima istraživanja “Eurostudenta”, koje je urađeno u sklopu TEMPUS projekta, uz finansijsku podršku EU, u Bosni i Hercegovini tek je oko 2 procenta studenata bilo na nekom programu privremenih studija u inostranstvu, dok prosječna stopa mobilnosti u Evropi iznosi oko deset procenata.

Kao zaključak nameće se činjenica da je glavna uloga obrazovnog sistema da obezbjedi da mladi ljudi poslije školovanja budu korisni članovi društva koji stvaraju nove vrijednosti. To se najbolje može uraditi tako što im se omogućiti da kroz praktičnu nastavu usvajaju vještine za rješavanje konkretnih problema i izazova koji ih čekaju. “Ako čovjeku daš ribu, nahranit ćeš ga za jedan dan; ako ga naučiš uloviti ribu, nahranit ćeš ga za cijeli život” kaže kineska poslovica koja može poslužiti kao vodilja. Jer kada obrazovni sistem bude učio mlade ljude da sami “love ribu”, oni neće čekati da li će ih neko nahraniti ili ne, već će zajedničkim snagama graditi novo društvo, u kojem će biti, dovoljno “ribe” za sve.

Objavljeno u KAMPANJE